Oči su slijepe. Treba tražiti srcem.

Antonie de Saint Exupéry

            Dok je dijete još uvijek dijete, ima prekrasnu privilegiju otkrivati svijet širom otvorenih očiju ili, točnije, ne samo otvorenih očiju već otvorena srca, bez predrasuda, bez unaprijed postavljenih očekivanja. Djeca imaju maštu, ono što ne razumiju ili ne poznaju otkrivaju maštom i igrom. S tom mišlju na umu mogli bismo se zapitati kako djeca doživljavaju prostor i arhitekturu oko sebe. Taj prostor zasigurno nije dječji, njihovo „mjerilo“; njihova „perspektiva“ zasigurno nije ona odraslog čovjeka. Ona tako izgubljena u svijetu „pogrešnog mjerila“, poput Alice u Zemlji čudesa, spoznaju i stvaraju prostorne odnose. To, dakako, nikako ne znači da bi arhitektura za djecu morala biti „dječja“, niti u svojoj slikovitosti niti u simplificiranosti. Upravo mašta i sloboda čine djecu daleko zahtjevnijim i kvalitetnijim konzumentima arhitekture nego što su to prosječni nemaštoviti „odrasli“. Stoga je veća i radost, ali i odgovornost arhitekata koji uđu u to „čudnovato“ područje.